Stijeno

Izbriši nepotrebni prolaz

prečac nazubljenih podlaktica

i samotna stijena vidi sunce

iznad ruba napunjene kade

koliko očekuješ davanjima

nećeš raspoznati sitnice

one što se lijepe na

suhom jeziku i imaju

okus po ljetnoj kiši

ne traži usputne hodnike

u kojima plešu

laskave lisice

tvoja čipkasta sadašnjost

propušta osviještene prste

diši pod morem

zlatnim valovima

nečujnih sirena

izroni stijeno

u busen kadulje

sva nakupljena sol

hranit će nevinu janjad

koja ovisi o tebi

budna si u rukama

čeznutljivih noći

u snu smo sami

i ljubimo najviše

bestidno i hrabro

bez uzmaka

stijeno, kad plačeš

otapaš otok pod sobom

valovi su žešći

a pritajena dubina

rasprostrla je tamu

za tvoju snenu dušu

otvori oči

negdje, nadomak sutra

zvonici gube visinu

postajemo isti pogled

onaj što u nama

prepoznaje razloge

ogoljena stijeno

navuci osmijeh

u suknji od kadulje

u srcu otoka

kom pripadaš…

Rab, 30.6.2010.