Dva tanjura

Znam ga
čekao je kraj svjetionika
crnih prstiju od ulovljenih sipa
izrezanih prstiju od povraza
bolnih mišića od vesala
i pjevao je istu pjesmu
cijeloga života
a što je život nego nota
koja boji svakodnevicu
svojom slanom pjesmom
bili smo isti
oduzetih ruku
i zgrušane krvi pod noktima
čekali smo
da nam noge ozebu u buri
u jadikovkama zima
što se roje u zjenici oka
on je bio pripit od tuge
ja od udaraca valova
otišao je s jutrom
dok su plamteće noći
nestajale za Velebitom
znam čovjeka
koji stoji kraj svjetionika
i prstom vabi plahe sipe
ne večeramo kruh i maslinovo ulje
pomislim na sebe i divim mu se
njegova sol dublje reže od moje
njegov krik bolje razmiče
zidove u sabijenoj duši
njegova Ljubav preteže vrijeme
i čeka da jednom
prazan stol obogati s dva tanjura
a ja, sjedim kraj svjetionika
i čekam da sipe oboje i moje prste
crnom bojom zrelosti...

Rab, 8.8.2016.