Potamnjelo srebro
u dahu miris cimeta
jutro je željno zvukova
glas je ukroćen grmljem
na periferiji vida
zavjese skrivaju anđele
nebo je sjelo na prozore
crveni krov štanda
odbija sivilo grada
na pločniku papirnato srce
čeka vjetar s bregova
ljubav postoji u očima
oslijepljenog trbuhozborca
htio bih te odvezati
pustiti da ploviš
nečijim prostranstvom
a opet, ti si sirena
a ja sam zabludjeli mornar
život ne poštuje kompromise
zaljubljenost je krik srca
dotakni me pramenom kose
slijepi svoju kožu na moje usne
i pusti da rastu ljiljani
tvojim prstima
želim vrištati u tebi
odbijati se od tvoje stjenke
razapeti se na pluća
skončati u tvom pogledu
i biti prah koji razbacuješ
u more svoga čuvstva...
Zagreb, 23.11.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar