Na
razmeđu svijesti
u
spokojnom snu
vjetrovi
miruju
dohvatio
sam njene obrise
ruke
su joj istim lijepe
živjeli
smo od mora
disali
od neba
bili
isti u svemu
ja
sam joj list
što
traži nestati
da
u njemu pronađe smisao
korijen
srebrnog bršljana
njen
skut, topao jastuk
udomio
je moju samoću
a
ja sam lutao
ledinama
prošlosti
i
ljubio kamen po kamen
razlomljena
srca
voljeli
smo se da bi učili
učili
da bi znali voljeti
dvije
stijene na izvoru
čekaju
jutro
pod
nama u mekoj travi
snježnobijele
grlice
čuvaju
otkinutu grančicu
ne
umiremo u ljubavi
jer
ljubav svojom vječnošću
rađa
nas iznova
živjeli
smo od mora
disali
od neba
hodali
na prstima vremena
što
je postojalo za nas
što
se nudi
što
je ponuđeno biti
a
ja te ne puštam
klijam
u samom sebi...
Zagreb, 25.11.2015.
Nema komentara:
Objavi komentar