Survalo se u me
inati se i peče
slap jetki
nosi trun poniznosti
u hladu živih maslina
hrani se žila
iz koje crpim
bistrinu oka
ne raznosi me
od vrata do vrata
nema me za sebe
u konopu snage
vežu se kose
izlaz od ljudi
troši neman
onaj iskon
nepatvoren od strana
samac zamišljen
zarasta u starca
survalo se
živo guta pred sobom
mlaz mineralne sjete
valja pijesak u kamen
i žuti zub
razmrskanog voća
ne tješi glad
imao bih je
u tužnim ulicama
gdje zastaju prsti
među stubama
gdje kameni cvijet kuća
miriše po davnini
pustio bih da se surva
iz mene neka nosi
tek rođenu
večer…
Rab, 19.8.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar