Neizdrživo me lomi
ratoborno, smjelo
u zdjeli grožđa
ukradi mi pepeo s kose
da mi vjeruješ
hrabrila bi vojsku
neznanac u klancu
i par paradnih konja
ostaju izgubljeni
nezadrživo me goni
na litice s kojih
djevojke nose
krune od pjene
utopi me zorom
mliječnim morem
zarobljen kracima hobotnice
pomuti mi svijest
ne želim znati
čemu se prepuštam
mirno ću stati
da me grizeš
očima punim žudnje
list lovora prikriva
dah s krvavih usana
imaš me svojevoljno
nespremnog u sebi
na trnovitoj postelji
predaješ mi vatru
lomi me
kao kristalnu tišinu
jekom svojih dodira
ne želim znati
čemu se prepuštam
mirno ću stati
da me grizeš
dok mliječno more
doziva zoru…
Rab, 27.8.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar