Doline kamenih obraza
sjede u mom krilu
vrpolji nas odbljesak
s njenih sunčanih naočala
diže me plima
u hod valova
izdaleka dolazi bjelina
što plavi njeno lice
gracilnost zamaha ruku
srastanje s pučinom
preplivat će sunčani trak
i nestati iz vidokruga
ona je slika
velegradskih ljepotica
gdje zima teše
slavenske žene
na raskrižju širokih ulica
moskovske večeri
sviraju balalajke
plaža ju ljubomorno skriva
odgovara joj smirenost otoka
aristokratsko lice premrežene obale
moj pas joj se divi
ljubi ispruženu ruku
osvojen kapljom vode na dlanu
slani pijesak zlati joj prste
odjednom čista i nesputana
pruža mi ruku
''Olga'' postaje sjena
na mojoj ruci
kažem joj ime
a suton se nada
da joj neće skliznuti s dlana
i nestati u moru
poput brodolomca…
Rab, 28.8.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar