Ne svijaj se mjesečino
u dlan njene ruke
suze od sedefa
da rone prsti
ona je na svom putu
zaboravila čežnju
obrisala riječi
svojom stranom tuge
i ako joj stvarnost
na prstenu od kiša
ostavim u ruci
da mjesečinom sjaji
suze sedefne
rastopit će na dlanu
u jezero tužno
u jezero duboko
sve moje što njoj sam
u prsten taj slio
ne svijaj mjesečino
u dlan njene ruke
prah zvijezda što
za nju čuvam
neka joj pogled
ne muti tama
neka joj prsti
ne rone
suze sedefne
ja bit ću nebo
pod kojim će opet
u svojoj vjeri
pokazati prstom
nek' kišne kapi
u sjaju mjesečine
ne budu suze
s njena lica…
Rab, 3.8.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar