Pod rukavom
meki snijeg
trak konca
plovi niz mišicu
Otok na podnevnom
ručku
sjaji se vrh ledenjaka
njen lakat gori
izvan sjene
na rukohvatu verande
dan se pretače u vino
a njena ruka
bježi k čaši
s mineralnom vodom
more ju ne poznaje
polarna tišina
hlapi iz očiju
odjednom prepoznajem
izgubljenu nježnost
jedva primjetan osmijeh
u pogledu što se
zalijeće u moje oči
i kao da roni
svaku moju tajnu
otkriva me iz trenutka
a led se topi
nestaje među mjehurićima
rashlađeni susretom
sve teže podnosimo
vrućinu
stigla je
meki snijeg pod rukavom
dan se pretvara u vino
more ju zove
ona opušta stisak
ruka od svile
na stolu
kruži prstom po
reljefu…
Rab, 8.8.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar