More u kamenu

Na dlanu kamen

srebrn od dodira

može li se more

uvući u njega

pa da s morem

u ruci

šumim ulicama

još uvijek do prozora

Zagreb se pretvara u

ogledalo

poželim se zaletjeti

promijeniti stvarnost

zasuti pločnike konfetima

i čekati tu nestvarnu kišu

zbog koje prolaznicima

niču kišobrani iz glava

sve je žuto oko mene

jedna starica, s cekerom

i štapom prolazi polako

poput teretnog vagona

pamti li ona more

dao bih joj kamen

za sreću

na kraju puta

sreća je najpotrebnija

vlasnik kafića s paketom

piva na ramenu

i to je nekome sreća

a što mene čini sretnim

ulična lampa koja

jedvice viri iz raslinja

te dvije japanke u pijesku

i trag nježnih stopala

što vode k moru

u mom

srebrnom

kamenu...

Zagreb,              5.11.2012.