Sendvič

Nema potrebe

izdužit ćemo sjene

na kolniku Barcelone

s vidljivim oduševljenjem

i razrezanom lubenicom

nema potrebe da ideš

ostani gdje jesi

s raskopčanim kvartom

u vrelom podnevu

mi se znamo

u jutarnjim prolascima

dok savijaš prostor

nažuljanih spavača

izuzmi kišu

rastapaj asfalt u

crnu kašu

sve više sličimo

na sendvič

među zgradama

nema potrebe

za dijamantnom iglom

ova ploča ne svira

u svojim utorima

glancamo pogled

s najvišeg nebodera

spavači ne priznaju podne

nema potrebe

za rušenjem katova

naše sjene

na azurnoj obali

diraju vrškom prstiju

Apenine

kad obasja lažno svjetlo

u mom stanu

teći će gusti sok

zvjezdane pulpe

osvježenje koje trebamo

dok pereš zube

slušam kako se boriš

s dahom

neodoljivo me podsjeća

na tirkiznu puninu

koju ćutim…

Rab, 16.7.2009.