Jednom će i nas
u nekoj sterilnoj kavani
recitirati dubokim glasom
neki neobrijani glumac
uz točeno pivo
i tihu pratnju gitare
s promišljenom facom
i pokojim kašljem
u pozadini
meni će biti nebitno
je li umijeće zadovoljilo slušača
gospođa u tamnom kaputu
s čudnovatim šeširom
opijeno će gledati
u njegovu izraženu
Adamovu jabučicu
maštajući o snažnoj ruci
iz njene mladosti
oprosti, meni neće biti važno
pogledavat ću prema tebi
eterična pogleda
onog kojim prolazim svjetove
hoćeš li znati svaku riječ
neostavljene zareze
poneku misao koja ti je
nekoć značila osmjeh
taj glumac, kako me skida
šerbeđijski me intonira
kao da zna da mi treba
gutljaj makedonskog vina
crnog i slatkastog
i pauza na kraju stiha
duga poput tvoje kose
polumrak poezije
čita nas glumac
pljesak nerazumijevanja
glumac u dubokom naklonu
zasukanih rukava
ježe se dlake
iskače žila
trzam se iz polusna
pogledavam
gdje si…
Rab, 2.7.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar