Reci mi nešto

Bože,

ugasio sam rukama stihiju u sebi, komadić po komadić razdijelio sam sve, i sad kad ostadoh siromašan i nitko, dao bih i ime za mrvu Tvoje dobrote. Moje me vuče u prošlost, dok sam s visoka gazio svako poniženje, a sad, sad me guši kora kruha, pljesniva od suza, pljesniva od stajanja. Bože, mladost je porozna i plaha, i brzo ju gubiš na buri osjećaja. Ako Ti kažem da sam slab, prekorit ćeš me, jer život je još u meni, a ni jedan nije beznačajan. I svaki otpali list imalo je svoju granu, svoje stablo, nekog… i taj list sasušen što trune, ima boju mojih misli. Ako Ti kažem da se bojim, nasmijat će se netko tko ima istinski razlog za strah. A bojim se, bojim se svjetionika što me prati, valova i barke bez vesala… je li moguće, Bože, da sam Te toliko puta zazvao zbog drugih zaboravljajući na sebe. Zašto si nikad nisam bio važan? Promatraš me i puštaš da mi vrijeme dodiruje kosu i gladi bradu, zar samo vrijeme smije svojom nježnošću iscrtati mi bore, a one dolaze poput kiše nakon dugih žega. Čime Te zaslužujem? Kako da prepoznam milost Tvoju? Tražiš da ne sagriješim mišlju, riječju, djelom; zar da ne mislim, ne radim, ne govorim? Svaki krug mojih ruku vodi me u nepoznato, i što sam bliže sreći to me brže-bolje povuku sjene. Kad Ti se molim, Bože, jesam li Ti dovoljno blizu da kroz šapat čuješ gorčinu? Pokaži mi što je to ljubav, onu zbog kojeg svijet zastaje s naklonom. Nikad kao sada nisam ćutio prazninu. Huči iz mene tugaljivo, oporo, krajnje. Vrati mi osmijeh. To koplje s usana. S nečim se moram braniti od tuge! Istupih se na štitu slomljenih duša, ne poznajem se više. Znam što želim, a ne smijem, ne smijem. Reci mi nešto, makar munjom zatresi moj pogled da ga nakratko skrenem, da ne mislim, da ne griješim. Uhvatio sam srebrna krila vile i ne puštam ju, a znam da želi ići, znam, prije no što povjerujem u nju, prije no što ne bude prekasno – za mene. Bože, ako ispunim svaku otisnutu stopu zlatnim prahom zaborava, hoćeš li me probuditi samog i bez sjećanja? Kako da Ti služim? Zaboravit, prebrisati spužvom sve izronjeno vrijeme. Ako Ti kažem da ljubim, svim srcem ljubim, zašto mi ne uzmeš srce nego da je štraca, podrapano i blijedo. List ima svoje stablo, pripadanje…kome pripada moj sasušeni list, ne niknuta voćka zabranjena voća? Bože, ako zastanem slušajući školjku, kraj stisnutog oceana, bez ostavljena traga, onda, onda uistinu nisam naučio ništa…

Rab, 26.7.2009.