Neprepoznatljivo jutro
još manje podne
večer sparušeno hodi
i mrav za mravom
u svojoj koloni
bolesno poslušni
s ciljem
na čija leđa
svoju sreću da uprtim
željan smijeha
da ga nosi mjesto mene
možeš li, bar ponekad
nadrobiti malo pažnje
za krezubu naviku
dobra večer
isparava mlaz vode
polij me u prolazu
djeca akvarija
dišu na škrge
navikli na ocean
u čaši
čude se veličini mora
na čijim leđima
more leži
ako izgube jednu kap
bit će mi još teže
mravi na svom putu
nose brda
a djeca, ne znaju
kad večer zažmiri na nebu
more bježi
ne znaju da tada
u čaši punoj oceana
osmjeh svjetluca
na leđima planktona…
Rab, 8.7.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar