O Božić, ljudi nose
srce na pladnju
tvrda ruka postaje mekša
valjda je i zato danas
sunčan dan
svjetlost hrani moju
nutrinu
dok se s dna podižu
potopljeni brodovi
ribari mole za
plodnost mora
pritajio sam se uz prozor
čednost jutra
remeti zvuk bušilice
nad gradom se noću
ne vide zvijezde padalice
bez Raba ostat ću
neostvarenih želja,
je li gledaš noću nebo
kad čudesni krici dopiru
iz džungle
a komarci ispijaju
eliksir života
potrebni smo jedni drugima
koloniziramo dodirima
zaboravljamo odlascima
ne želim tvoj odlazak
ostani još malo uz zvuk
divljine, a onda, kad
hrđa s olupine
zareže dan napola
sklopi oči na tren,
dok kap znoja klizi
niz tvoje glatko lice,
i dodirni me
sjećanjem...
Zagreb, 20.12.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar