Sve je stalo
uvučen u vrtlog
zaspao sam na dnu
sad dišem zlatnu prašinu
tuđih snova
uzimaju me kao lijek
i već se rastapam na
jeziku
Bože, oslobodi me
svakodnevice
rutinskog ispijanja kave
i pogleda na njene oči
svejedno se svako jutro
iznova opijam oduševljenjem
tražim esenciju koju pomno skriva
još uvijek se bojimo
da jedan ne bi volio više
da jedna ne bi voljela manje
još uvijek nanosimo rane
ocvalim maslačcima
sve je stalo
sad čekam da me probudi
novi vir u njenim
očima...
Zagreb, 28.12.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar