Kraj zebre

Nema smisla boriti se

s kišom

^­ponekad je ljepše

kisnuti

kao zrelo voće,

i te kiše

u zimskom odijelu

klize licem

razvezane kravate,

ništa se ne ponavlja

ispiru se kose

željne dodira,

mjestimice zažmiri

ulično svjetlo

treperi poput vatre

u kaminu,

znaš li da ovdje

vjeverice prelaze

preko zebre,

pogledom prelazim

cestu

jedna žena sliči

tebi,

drži ruku na uhu,

ne, to nisi ti

ti ne voliš mobitele

kako je sve to

čudno;

dozvalo nas je

ljeto,

bila je jesen,

a sad, dok

zime kape po

kitnjastom repu

ja osjećam vrućinu  

s asfalta

među tvojim

riječima,

čekam te,

žmirka svjetlost

ona žena, kraj zebre

nema osmijeh kao

ti...

Zagreb,          4.12.2012.