Na Božić jutro miriše po pečenju
pas se skutrio kraj kotača
djeca žure na misu
dan je topao poput blagdanskog
ručka
vjetar što mete ulicu odvodi me
do zabačene plaže na kojoj
odmara sredozemna medvjedica
i ona i ja osjećamo se kao
posljednja bića kojima je stalo
da more bude tirkizna tijara
ovom svijetu,
znaš li onaj osjećaj dok gledaš
okićeni bor i poželiš plakati
zbog zaborava koji se taloži
na srebrne kuglice
guši te u plućima i pokušavaš
istisnuti balon iz grla
i onda osjetiš topao zagrljaj
nekog kome je bez imalo
očekivanja
stalo do tebe i dijeli ti ljubav
na koju si navikao i više ju ni
ne primjećuješ
dok ti nepovratno ne nestane
svjetlucaju lampice u mraku i
lice ti poprima
čudan izgled postojanja
misliš; sad je kraj i ova ljepota
je neponovljiva
dogodine neće biti razloga za
sreću i ostavljeni
dar pod borom, i onda se dogodi
čudo
u toj južini prepunoj suza i
preispitivanja
ponovno se rodi nada i spontano
zapjevaš
božićne pjesme, okrijepiš dušu, a
pas te
i dalje u čudu gleda dok mu se
raspjevano smiješiš,
znaš, dok vrućina u tvojim
grudima otapa led s vrhova
ja i dalje vjerujem da iz nekog
razloga
postojimo u ovom trenutku za
nas...
Zagreb, 25.12.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar