Arkade

Štefanje probavlja božićnu neumjerenost

sprema se kiša u gradu željnom snijega

taman kad sam htio proći

kroz željezna vrata arkada

ukazala se svjetlost

na trenutak više nisam postojao

tražimo smisao, posljednju riječ

koja će nam otkriti razlog postojanja

nitko od nas nije dovoljno mudar

hodati po zacrtanoj liniji

život nema ravnotežu, balans daju

suze i radost, a meni prijeti nijemost

šćućuriš se u kut sobe gledajući

kako svijet slavi navike, a prezire

ljudsko biće koje je nezaštićeno

od našeg prezira spram sebe samih

nevinost trenutka postaje poligon

za ratove, a treba samo zatvoriti oči

i poželjeti dobro, dobro koje se rađa

u djetetu prepunom tolerancije ...tko

smo mi da ga hranimo mržnjom i

zatucanošću ...ako vjerujem, vjerujem

srcem skrivenim pod krošnjom koja

rađa suzama i ne opterećujem svijet

koji se vrti i bez moje spoznaje,

Štefanje gasi svijeće na vijencu

zatvorim oči i ljubim te, držim

tvoje umorne ruke i gasim njima

nemire što mi se boraju oko očiju

na pragu sam kad mladost više nema

alibi za gluposti, trebao bih se okrenuti

za sobom, tamo si ti, potrči draga,

budi ispred mene jer trebam tvoju mladost

da rasvijetli nepoznato ...svi smo mi djeca,

djeca koja se boje mraka, boje se priznati;

nešto ili ništa tek je način na koji

prolazimo put prema arkadama koje nas

plaše...

Zagreb,                                26.12.2012.