Na rubu tvoje košulje
most od prstiju
prolaze trnci, slijepi putnici
uhvati me u okvir
neprolazne sreće
tamo gdje katedrale
mijenjaju križeve
tamo gdje mora
zibaju dupine
uljuljkan sam
tvojom mirnoćom
u gustoj sjeni hlada
mirišu suhe smokve
pognut sam i zgrbljen
izobličen, a ne primjećuju
trese se tijelo
pred kišu
neka mi ne govore unaprijed
da su barem kao ti
svjesni težine sjedenja
dok mrak jede mišić po mišić
ne želim maštanja
ponudi mi stvarnost
od nje zebem
želim zaboraviti sebe
sebe u odsjaju njenih očiju
na rubu tvoje košulje
vrata moga nedosanjanog doma
zapriječena crnim pojasom
još tražim Troju
poneki rat za otetu ljepotu
i onda, dok me mrak izjeda
netko me brzopleto voli
ne živeći u meni
prolazeći kroz mene
kršeći mi staklena vrata
i dokad tako…
Rab, 2.9.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar