Brzo se navikla na rapska jutra. Kukurikanje pijevca izgubljenog u vremenu, s neodređenom satnicom buđenja i vrlo izvjesnom sudbinom, onom s jušnim epilogom, bila je njena svakodnevica. Cigareta s pogledom na Barbatski kanal, odvlačila je misli od posla što joj se nagomilavao u inboxu. Zapravo, sam pogled na laptop izazivao je mučninu, mučninu koju više nikad nije htjela osjetiti u svom životu. Njena blijeda put stopila se s bjelinom zidova terase. Tijelo je još nekako podnosilo jutarnje sunce. Bonaca. Divila se tom morskom spokoju, galebovima, i maloj brodici što je polako parala plavetnu čistinu.
''Mogla bih ovdje ostati zauvijek!'' odzvanjalo je rasterećenim tijelom. Među prstima držala je digitalnu ''Leicu'', uvijek spremnu da zabilježi trenutak vrijedan vječnosti. Tihim koracima, da ne probudi sestru i malu nećakinju, iskrala se iz apartmana i krenula k plaži. Nevinost jutra otkrivaju rijetki gosti. Privilegija plivanja u ne uskovitlanom moru, to mogu osjetiti samo ranoranioci – kupači. Više nije znala je li ranoranilac ili noćni mračnjak što se vraća iz noćašnje potrage za skupocjenim glavama. U kadru ispred sebe tražila je posebnost. Svaki učinjeni korak bio je dragocjenost nesputanosti u tjednu što si ga je priuštila kao odmor. Otok zbijen u kuće, kao da je usisao svih 12 milijuna ljudi koji su ostali u crnoj rupi životnih priča tri sata leta od nje. ''Ovdje se svi znaju.'' – pomisli. Filozofija malog mjesta, nepoznanica čovjeku koji živi u zgradi s tisućama ljudi. Košnice ljudi istresaju bezlične rojeve zabrinutih lica. Plaža je već bila rezervirana šarolikim ručnicima, stolicama, suncobranima… Tik uz rivu, muškarac širokih pleća, vukao je prema dubini invalidska kolica. Buć, i dvije bljedunjave ruke mahale su vodom pokušavajući održati tijelo na površini. Vidno sramežljiv, muškarac u kasnim tridesetim grabio je što dalje od obale. Drugi muškarac, širokih pleća, na brzinu je vratio kolica na obalu i pohitao plivajući prema ''bjeguncu''. Ovo je četvrti dan da ih susreće na zajedničkoj plaži. Oni koriste jutro da bi izbjegli ljude, ona da bi izbjegla jako zračenje. Odjednom uhvati sebe kako gleda u kolica. Više nije bila na plaži. Slajdovi slika izvlačili su se iz potisnutog sjećanja. Miris bolnice, tako specifičan, lijekovi sa svojom aromom koja zatvara apetit. Ljudi ispaćenih tijela s infuzijama, ćelava dječica s podočnjacima, ona na krevetu. Medicinska sestra je upravo postavljala infuziju. Kemoterapija, drugi put prolazi tunel straha. Tekućina izaziva užasnu mučninu. Oko nje ljudi povraćaju, plaču, mole za pomoć, ona trpi i upija u žile svaku kap lijeka. ''Živjet ću!!!'' – bila je skroz uvjerena u to. Nadnaravna snaga probudila se u njoj. Leukemija je bila tek riječ iz medicinskog leksikona. Smijeh iz mora vrati ju u sadašnjost. Kratko ošišani tetraplegičar dovukao se do ruba plaže i odmarao poput nasukanog kita. Sunce je bilo previsoko. Vrijeme je da se vrati. Poslijepodne će uživati u plivanju.
Ručak je odisao Mediteranom. Oslići prženi na gradelama, krumpir salata s rikolom, malo vina i par osa na rubu tanjura. Ništa joj nije smetalo. Mala nećakinja već je marljivo bojala svoje nago tijelo zelenom bojicom. Ta simpatična slika već je bila komprimirana u digitalnu memoriju. Obožava ju. Obožava ove trenutke koje može dijeliti s obitelji. Moskva je sada bila isprana mrlja duboko u podsvijesti. Odlučila je ne razmišljati. Iščistiti stvarnost od stvarnosti što ju čeka; cijelonoćnu potragu za zvijezdama, presliku tuđe sreće, u mjehuriću pjenušca, koju će objaviti neki poznati list namijenjen dokonim kućanicama, maštovitim tinejđerkama, i raznoraznim sponzorušama željnim brze slave i raskošna života. Zapravo, voli putovati, voli živjeti, iskoristiti svaku minutu. Kad se sjena smrti nadvije nad život, onda itekako cijeniš svaku minutu u danu pred sobom.
Sunce je već pomalo gubilo ravnotežu i ubrzano tonulo prema horizontu. Sestra i mala već su hvatale boju na plaži. Ispraznila je pepeljaru, zaključala vrata i krenula na plažu. Slika jutra ponovila se u poslijepodnevu. Kolica, prazna na betonskoj kosini do mora. Pas, retriver, skakuće po plićaku i pogledava prema nepokretnom gazdi. Ne kupa joj se. Legla je na ručnik i drugim ručnikom prekrila dio trbuha i nogu. Najednom, kraj svoje glave, začuje dahtanje. Kraj nje je sjedio prekrasan pas zlatne boje netremice piljeći u nju. Ona posegnu u torbu, izvadi bocu s vodom i izlije malo bistre tekućine u dlan nudeći je psu. Pun povjerenja pas joj licnu dlan. Nije ni slutila da ju izdaleka promatra vlasnik. Legla je nazad na ručnik. Pet minuta kasnije čula je rečenicu na hrvatskom: ''Vjerojatno će Vas moj pas sada pratiti do Moskve, hoćete li ga povesti sa sobom?'' Razumjela je ''Moskvu''. Ustala se i prišla do nasukanog kita. Sjela je na rub kosine, ispružila ruku i rekla: ''Hi, I'm…'' Zbunjenog pogleda, vidno iznenađen, kit je pružio svoju ruku. Svjetlom bojom glasa joj odgovori:''Hi, I'm…'' Njegovi prsti ruku bili su nepokretni. Osjetila je kako toplina njezina dodira struji promrzlom rukom plivača. Bio je sretan. ''Kako nekim ljudima treba malo da budu sretni, drugi kupe cijeli svijet i nesretni su jer ne mogu imati Mars u vitrini.'' – pomisli gledajući u plave oči kita.
Sutradan, dok se jutro uvijalo u dim njene cigarete, u ruci je držala poemu posvećenu njoj. Pjesma kita strujala je bijelim isprintanim listom. Ni ne znajući pružila je ruku prijateljstva pjesniku.
Više nije bilo važno što je ona poznata ruska fotografkinja, nisu bile važne jahte i vile s bazenima koje je fotografirala. Osjetila je ono čuvstvo koje posjeduju ljudi što su plesali sa smrću. Kit i ona prepoznali su sebe u očima što se gledaju. More je opet bilo mirno. Sutradan, plivala je s kitom. Bestežinskom snagom prenijela je otočki mir u svoj stan na 24 katu. Miris lavande u maloj vrećici vraćao je šum valova, pogled na more, i spokoj nad kojim se razlijevaju duše dobrih ljudi.
Rab, 15.9.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar