Kontura

Tvoje lice me upotpunjuje
putujem krivuljama života
tražim se u žutom vezenom dodiru
treba imati snage voljeti se
moj prst je moreplovac
u izgubljenom moru
sačuvana djetinjstva
čujem te gdje dozivaš
moje srce premreženo
tragovima progutanih suza
jutros sam plakao osmijehom
grčevito držeći praznine
tuga se pritaji u hodnicima sreće
moj izlaz je tako dalek
i nedokučiv
osjećam ljubav na
usnuloj zjenici, spavaš li
ili to ne vidim grad
od tvoje konture što ga
prekriva poput jesenske haljine
tako lijepo hodaš dok mi prilaziš
tako mrzim tvoj hod dok odlaziš
sve je to poremećeni niz
u sjeti koja preispituje prošlost
borim se za tvoj poljubac
sa zmajem koji leži
na odgovorima
s tobom razumijem vrijeme
Bog mi je utjeha
Njemu sam predao strahove
tebi predajem dušu...

Zagreb, 5.1.2014.