Iskra u očima

Znaš, ljudi, u pravilu, trče svoje maratone

tako i rasuđuju, brzopleto, na prvu

i miješa se dobronamjernost i potreba da se sve definira i

postavi u zadane okvire bez odstupanja i prostora za neku

čistu ljubav međupoštovanja, sve mora biti zrelo i jedro

svaka jabuka odgriznuta obraza i ništa ne može biti čisto i

zaštićeno od ovoga svijeta koji rastvara ljude poput solne kiseline

jedan anđeo što svijetli, uprljat će mu krila svojim definicijama

moja sreća postat će nevidljiva tuga što teče na jednom osmjehu zahvaćenom fotografijom

a sve je tako bezazleno i nježno poput livadnog cvijeća što miriše u proljeće

kao da je zabranjeno žuboriti nevinošću srca i voljeti neopterećeno fizičkim postulatima

nametnutim od društva, ta nismo svi isti, ne mjerimo se istim mjerilima duše

zabrinut sam jer te tjeraju od mene među oblake i sva taktilnost gubi se u zagrljaju predrasuda

danas je zabranjeno biti nježan i čuvati romantiku u nekom platonskom plaštu

više ne mogu štititi dobrotu, zar ne postoji, zar ne postoji samo ljudsko biće lišeno

parametara i gabarita kojima se osuđuje nečija plemenitost? Znaš, sad dok me čitaš

sve ti je jasno i razumiješ me, jer postoje bića koja titraju na posebnoj frekvenciji

naša opijenost srećom most je između tame i svjetlosti, a to nekome smeta, ne obaziri se

samo želim da te sačuvam u svom malenom svemiru, mom prostoru u kome nema mjesta

za ponore i ljudski jaz...nasmiješi mi se, onom kristalnom dubinom svog pogleda i glasom

što se nikoga ne boji, čuvam te, još sam emocionalno nedozreo i ljudi to ne razumiju, a

osjećaji nisu partija šaha niti ostavljena majica na raspremljenom krevetu, traže se znakovi

kao da sve mora imati svoje putokaze, lice i naličje i bespotrebnu suštinu na dovratku kolektivne svijesti, ne, milo moje, ti me razumiješ i ne trčiš pred rudo, ponekad treba čekati

baš kako se čekaju prve zrake sunca, onaj osvit zore koja donosi mudrost danu, ali ne

ljudi su užurbana kolotečina koja traži izvor nečije energije, traži pozitivu i crpi ju pretvarajući je u puku sirovinu zlurade čežnje i svjestan sam da se mnogi neće složiti i bit će ogorčenih i povrijeđenih, ma neka, znači da još uvijek dopuštaju da ih se takne, možda razmisle, vidi, toliko dugo sam plivao u sutonu tražeći da me dohvati mrak, tako nepotrebno

površno i jadno od mene, a onda, kao dašak vjetra pustio sam da oživi srce u mojoj sjeni

predivan trenutak poput kose što zastane na usnama i tad osjetiš kako cvjetaju usne u polumraku sobe i ne trebaš ništa više osim trenutka koji želiš da se ponavlja u nekom krugu zarobljene stvarnosti dok ne postane savršen poput tebe...razumiješ me, danas sam nahrupio mislima na samog sebe, trčao pred sobom poput tih istih ljudi kojima zamjeram predrasud

gle, poklopljene kazaljke na satu, a ja sam uvjeren da baš ti misliš na mene

i što je to ljubav ljudima? tek katarza na koju su zaboravili negdje po putu dok emocije sipe poput pijeska u probušenom džepu, neka, sad se svi razumijemo i opraštamo jedni drugima

možda ćemo napokon imati prostor da među ljudima postanemo ljudi, a meni ostavi plavu potočnicu kraj bistre vode i zatvori oči, izgubimo se, jer odavno već ne pripadamo ovom svijetu koji ne dopušta iskru u očima...

Zagreb,                                                                                                        12.1.2014.