Izgreben ključ

Miris limuna na ruci
ostavljaš toplinu na mom
smežuranom platnu
je li strah ukorijenjen
u svaki naš pogled
već dugo ne vidimo
već dugo se ne želim
liječiti od tebe
zar bi imalo smisla
sve nam je nepoznato
još od prolaza
u kojem netko svira
violinu bez gudala
ne želim da zaboraviš
meki jastuk početka
u kojem grliš svu moju
djetinju izgubljenost
tako si snažna dok
odguruješ zavodljive
prečace, a ja cvjetam
nekim posebnim bojama
radoznalosti
okupani nevidljivošću
izbjegavamo tamu
u našim sjenama
opipljiva je ta zanesenost
i sve diše pod sunčanim
prstima nadahnute ljubavi
trebam li bježati opet
čučati u svojoj pustopoljini
i gledati vlakove u daljini
samo sam čovjek s tišinom
i izgrebenim ključem na srcu
mislim da te poznajem, ili
ili te želim poznavati baš takvu;
s osmijehom što se prelama
na mjesečini, s tugom u očima,
s nemirom u kosi što miriše
na ulje poklonjeno
od divnih ljudi...

Zagreb, 8.1.2014.