Ususret vjernoj sjeni
prazna stolica čeka
ne mogu zaustaviti
paučinu na zidovima
rastočena barka
na suhom vezu
tek naoko sigurna
teži da ju dodirne
iskusna ruka kalafata
ne brodimo morem
oljuštene boje
oboje čekamo
da more dođe
k nama
dok u predvečerje
ptice ostavljaju
srce na granama
kiša pronalazi put
sad i ja kao i
krovovi kuća
osjećamo koliko je
usamljeno nebo...
Rab, 15.10.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar