Izbjegavam hodnik
dugačku glistu koja
odjekuje koracima
hodnici traže odlaske
šćućuren u sobi
gnijezdim svoju naviku
čekajući lastavice,
netko me sažalijeva
jer ne letim
s pticama
a ne znaju da umor
odugovlači s priznanjem
u mojoj prizmi
uhvaćena svjetlost
boluje od istine
kad se oglase ulice
moj hodnik
zavija na Mjesec
trebam krušnu peć
u kojoj će moje srce
dobiti željenu toplinu,
da ne izgori gnijezdo
hodnik žmiri pred vratima
ljubav nikad ne kuca
ona nahrupi u njedra
poput bujice
osviještenih stihova...
Rab, 19.10.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar