Susret

Koliko smo se puta susretali

na nekom okretištu tramvaja

uz škripu kola i namrštenih prolaznika

vjerojatno si ljuštila pečene kestene

i nešto živo objašnjavala nekome zbog nečega

Bože, kako mi se moglo dogoditi da te previdim

da previdim taj žamor koji mi se mogao dogoditi u srcu

a grad je bio poput kristalne vaze pune cvijeća

jesmo li se ikad susreli na nekom od zagrebačkih trgova

moj ruksak išaran i s par srednjoškolskih knjiga koje se

skrivaju pod Dinamovim šalom, besmislice na tek obnovljenoj stanici

trenutak dok se uspinješ u tramvaj i tražiš slobodno mjesto

jesam li te ikad susreo u Kulušiću ili Jabuci u trenutku tinejđerskih pijanstava

u melankoličnom odrastanju pubertetlije koji se pokušava sakriti od svijeta

u toj preglasnoj masi, nesavršen i utamničen Radinim interpretacijama

zadnji put sam te, valjda, susreo na nekom tulumu, bio sam neprimjetan

s gitarom i nekim potresnim Balaševićevim stihom

pritajio sam se u tom sazrijevanju vremena

oblikovanju ulica prema sjećanju

i cviljenju kolica koja donose novu perspektivu

tko zna kad ćemo se ponovno sresti

pred nekom ambulantom uz strah da nas je sustigao snijeg

zamračena soba i kratak fitilj na strpljenju

molim te, sljedeći put kad se susretnemo, zaustavi me

želim te vidjeti onakvu kakvu te pamtim u prolazu

sjećaš se, imala si vunene rukavice i budućnost u očima

bila si savršena, savršena za prvi susret na nekom okretištu gdje tramvaji

dovoze umorne radnike i svijet miriši na mljevenu kavu

čekam te, čekam s mjericom kestena, tek toliko da imamo s čime popuniti praznine

kad ostanemo bez riječi od ponovnog susreta...

Rab,                                                                                   29.10.2013.