Uz poneku nasmiješenu večer,
stisnutu na kraju dugog tjedna,
opušteno bura tek zakroči,
i razbaca me kao suho lišće.
Kroz škure škrguće i bijesni,
kao da me otjerati želi,
a dovoljno je pusto za oboje,
i zalutali ne bismo se sreli.
Uz poneko upaljeno svjetlo,
tek toliko da osvijetli se kuća,
par brodova na suhom vezu,
i jedno pseto što zakašnjelo ruča.
Na izbrisanoj poleđini puta,
bura se kovitla i mlati,
hladna večer tračak sunca guta,
pa se sita kroz dvorišta klati.
I kroz divlji vjetar što se ne da,
jedna mačka k domu se probija,
prije no što pređu svoju preda,
od hladnoće trese se, uvija.
Sve se kutri, pod krovove zbija,
slušam otok kako tiho plače,
il' to meni vrijeme stvarnost svija,
dok mi more tišti grud sve jače.
Uz poneku misao o sreći,
razvrstavam po ladicama ljude,
sve sam rek'o što imao sam reći,
sad samoća nek' mi ženom bude.
I smirit će se bura dok se vratim,
možda višnja opet nam procvjeta,
igrom riječi dokolicu kratim,
meni treba miris lanjskog ljeta.
Stisnuli se prije puta dani,
po kutijama mjeseci se nižu,
tek poneki ostaju mi znani,
kada klonem uspomenom dižu.
Bura nosi okus kontinenta,
ja bih htio da me rijeka tješi,
al' kad nema važnog mi segmenta,
grad bez mora lako tu pogriješi…
Rab, 18.10.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar