Netragom

Zbijaš me netragom,

propuštaju me kiše,

zavučena pod oblake,

nedostaješ još više.

I metu me vjetrovi,

nudim se u valove,

lica se skrivaju,

u maglene šalove.

Ponizit će me jutro,

kad primi me u ruke,

i plakat ćemo skupa,

plakati uz zvuke,

praznine koja škripi,

pod mostom što razdvaja,

ne ubire nas kiša,

koja ljubav spaja.

Netragom me zbijaš,

nitko neće znati,

nosiš sve sa sobom,

bar mi nadu vrati,

pa kad dopre ova kiša,

do mostova od ljudi,

barem se okreni,

i netragom probudi…

da vjerujem u nas.

Rab, 22.10.2009.