Na uzglavlju
kruna od češera
živim te borovima
i pjesmom zaljubljenih kosova
ne skidajte mi
krajobraz pradavni
u njemu masline
kao gusti sirup
postaju ulje
i nema grube težačke ruke
da se bori s prirodom
čijom to silom
kaplji znoj krošanja
čijom to mukom
plivaju ribe u tanjuru
olako preskače čovjek
slijed kojim od nekad
nazubljene osti oraše
plodove mora
grabi, grabi iz dna
pohlepo požudna
kad jalovo kanal zastenje
koga ćeš krivit
zar Boga kojeg slušati
nikad nisi htio
u tvoju mrežu požudo
zapliće se sutra
a ti vjeruješ tek u sada
u pun trbuh kog hraniš
pozajmljenom djecom
nerođenom od majki
i sam sebi gordo laskaš
požudo što pametuješ
pohlepo što ostavljaš
pustoš i goli kamen
more jalovo
premreženo glupošću
malog čovjeka
sitne duše kojoj
svaki križ je težak
na uzglavlju
miris bora
ne uzimaj mi mir
još snova imam
još snujem iskon…
Rab, 14.10.2009.
Nema komentara:
Objavi komentar