Pomalo se
prepuštam buri
na vjeđama
sagrađena osinja gnijezda
želim hladnoću
gdje izgaram
ponekad je
nepravda saveznik logici
može li Rab
nadomjestiti
mekoću plaže
stisnute u šaci
izgubio sam
ključeve grada
beskućno spavam
na tvrdom kamenu
gdje je
pritajeni uzdah sućuti
kao da njime
rješavamo napetost
među izgnanim
prorocima
razvijam svoj
maleni negativ
kipte mi oči
olovnom bojom
ni ptice ni
ljudi ne prepoznaju
šepavi trag
uskogrudnog nametnika
jutros sam
dotakao polja makova
daleko, gdje
kobre njišu svoje strahove
žene plešu pred
uzglavljem ratnika
u odsjaju
sječiva
tražim izlaz iz
samog sebe
ne mogu opet
niknuti u asfaltu
čekam da me
zdrobe
njen glas i
koraci
pa da kao
ljuska oraha
nepotrebno
prkosim
prstima što me
dotiču
slučajno...
Rab, 7.10.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar