Labirint ljubavi

razapet među strunama,

kolibri nikada neće sletjeti

na moj dlan,

danas je svjetlost njene kose,

udarala o moje razrušene zidove,

vrijeme ne postoji,

moji labirinti

odvode srce u nepoznato,

ne smijem joj reći zbogom,

mada u kolijevci ljubavi

sniva tišina,

raširite platno i

budite djeca,

kad padne noć

plašit će me

čudovišta pod krevetom,

samo tako mogu

dotaknuti dubine,

ako zaronim među kitove,

pomladit će se sjećanja,

moj svijet bit će modra krv

koja me zavodnički guši,

tako tajanstveno,

a jednostavno

razbijaju se krici

djeteta grbavih Golijata,

kitovi sanjaju svemir,

svemir pjeva

njihovu pjesmu,

labirint ljubavi

u kojem se gubimo

bježeći od svjetla...

Rab,              4.10.2012.