Potezom kista

upalimo mrak

kad se naziremo na svjetlu,

možda dodir ruke

pronađe prave boje,

jer,

kad spuštenih roleta

drhtim kraj prozora,

ti si svijeća u mojoj ruci...

zažmirim

i vidim dan u zalasku sunca,

ne plašim se,

s tobom mogu

dočekati novo jutro,

s tobom ni mrak

ne spotiče se o moje misli,

prepoznala si dijete u meni,

sad me hraniš osmjesima

i griješ potezom kista...

Rab,                      10.10.2012.