Sama s njim

Tvoj muškarac

čvorastih ruku likuje nad brezom

neizbrijan i zeleno-plavih očiju

obgrljen pažnjom korijenja

prorasta ti kosu dugim prstima

jesi li sama večeras

dok te ljubi požudno

ostavljaš li upaljeno svjetlo u hodniku

i trpiš mučninu od lošeg vina

tvoja svijest je u induciranoj komi

bez razmišljanja upropaštavaš

platno s razbijenom strukturom

ekranizacija višestruke pogibije

život po život vrti se pred tobom

nemoć je uvijek bilo isplativo opravdanje

tetošiš njegovu ruku usnama

zapetljana u čvorove mišića

osvajaš zadanu kotu

i opet si sama s njim

u ugodnom ozračju svježeg znoja

tiskaš se uz šumovit bedem

dopuštajući ulici da ti šara lice farovima

u trenutku kad klone u tebi

sveobuhvatna srdžba konjanika

zauzdat ćeš dah u topotu

i biti beskrajno hladna iz profila

kao da nisu stremena u tvojim bedrima

kao da ne umireš sljepilom noći

večeras si sama

napetih vratnih žila

čekaš bol u tetivama

ja otvaram tvoj poklon

bespotrebnu sitnicu, usputni podsjetnik

čvoraste ruke kaplju po tvojim obrazima

strast je u suzama

škrgućeš zubima i bježiš usnama

opireš se i boriš protiv sebe

lijepo ti je u svoj toj gorčini

pospremaš me u ladicu

poput iskorištene putovnice

automobili buncaju na hladnoći

svi se tresemo

olakšanje, hladnoća, breza

sama si s njim

opravdano…

Zagreb, 5.2.2010.