Čovjek od pijeska

A ti mi dođeš kao kaplja kiše,
dok stara priča uvlači se u mene,
i moju prošlost sadašnjost već briše,
a sreća kaput poderan okrene.
Ti bezbrižno se budiš,
u jantarnom jutru,
neiskvareno snuješ o ljubavi nježnoj,
a ja sam čovjek što sipa se kroz prste,
samo su jeke još u meni čvrste!

I bit će uvijek tuge da zarosi na sreću,
ponekad u nama procvjeta u boli,
a svoju prošlost ne dam, zaboravit neću,
čovjek sam od pijeska što tuguje i voli.

A ti mi dođeš uvijek ista,
pospana, još snena,
i duša mi je čista,
bolno zaljubljena,
i tuga što zarosi,
tugom svaku sreću,
svoju prošlost ne dam,
zaboravit neću.

I bit će uvijek tuge da zarosi na sreću,
ponekad u nama procvjeta u boli,
a svoju prošlost ne dam, zaboravit neću,
čovjek sam od pijeska što tuguje i voli.

Zagreb, 16.2.2010.