Otplovit će moj grad,
za brodom moje sreće,
i ostat ćemo mi,
a on se vratit neće,
u nijemom putovanju,
uokrug svoga mjesta,
zagledani u tamu,
tvoja ruka – moja cesta…
Svjetionik mojoj duši,
iskrit će na hridi,
nad valom što se ruši,
još se svjetlo vidi,
budi vatra koja gori,
da izgore tišine,
dok se tijelo bori,
da pobijedi dubine…
Vratimo naš grad,
trenutke svoje sreće,
i zagrli me sad,
dok brod se kroz nas kreće,
nek' iskre naše hridi,
nad valom što se ruši,
još se svjetla vidi,
još goriš mi u duši…
Zagreb, 25.2.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar