Uzemlji munju
u lakat zemljani
vjesnici preskaču oluju
ne umaraj se neprihvaćanjem
na tvom ristu
cvjeta indijska šara
tvoj par postoji u karmi
između nas plače modra rijeka
otputujmo u nedogled
iznad magličastih polja ustezanja
gdje krilati konji pasu kristale snijega
a vjetrovi rađaju ekstatične dodire
razvezi koprenu s tužnih brežuljaka
tvoje voće treba slast s ruku nevidljivog
budi brižna sjenka zlatnih ptica
neka kaplje miris čulnog sezama
mi smo okus u večeri gromova
tvoja noć potiskuje zagrljenu pustoš
hvale nas okamenjene platane
žive nas ribe u dvodihu
tako je moćna tvoja pojavnost
kraj crvenih tepiha monolita
zapuštene ravnice zimskog mora
raspršuju ledeno sjeme maslačka-ledolomca
nisam tvoj pravi zasluženi ponos
panično nas trljaju prstima
sakupljači vatrostalne intime
nema blagoslova razjapljenoj haringi
na nekom tanjuru precijenjena posta
sutra ću mirovati iskušenje
iznova pred bljeskom nebeskog otirača
odrezana jezika i nemjerljivih stopa
požudno ću sisati mlijeko s praskozorja
nebitan ostakljeni zub
krojit će kristalni plašt letećih zmija
da se razbijemo u jutarnjoj kupki
dok nas grizu slatkorječivi čistunci
pjenom purgatorija, sapunicom snena oka
taru nas bezdušno
bratimljene drače i zidovi
što rastu iz srca prikrivena ponora
nama usprkos, postojimo zajedno…
Zagreb, 3.2.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar