U trenu

S tobom ostarit ću u trenu

sve će brzo proći

i ove kiše, i navučeni oblaci

sve će biti rijekom

što teče u tvojim snenim očima

s tobom ostarit ću lijepo

bez traga godina na srcu

bezbolno poput jutra na

kuhinjskom elementu

u toj sekundi cijeloga života

dovoljnog za jedan pravi osmijeh

s tobom zaboravit ću što je tuga

sve će brzo proći

te slike iza sagrađenih zidova

podsmijeh razrušenih zgrada

s tobom proživjet ću u trenu

sve ulice koje podsjećaju na čovjeka

i ti parkovi čudnovatih struktura

i ta tekstura kiše u gradu

sve će biti tren u tvom glasu

s kojim se mirim na prohladnoj verandi

s tobom ostarit ću u trenu

bez praznog hoda i breza što plaču u zimu

treptaj oka i bit ću starac kojem si

darovala ugodu druženja kraj prozora

s kojeg more nedostaje kopnu

s tobom ugasit ću svjetlo u predvorju

gdje otrcani tepih sabire prašinu prošlosti

ta sekunda, to ubrzanje bit će dovoljno

za uzdah, suzu u kutu oka, prve kapi kiše

na prozoru i nebo isto kao i u prvom susretu

kad su glasovi klizili niz balkon

u mračnu noć što je zatrudnjelo ranim

jutarnjim satima, da s tobom

ostarjet ću u trenu, bit ću trag

među pragovima neke nove pjesme

ljudi što ne poznaju moje vrijeme

tek nagađaju koliko sam sretan

u ovom proputovanju između

dvaju pogleda sadašnjosti...

Rab,                          8.11.2013.