Završavam u međugradskoj
s čekanjem i prašinom na tipkama
servisiram lijenu ravnodušnost
izbijenih bubrega s urinom u zglobovima
navodno bi se trebali voljeti spontano
završavaš moju rečenicu, neprimjetno
lako prepuštam inicijativu
zar laž ne treba iskustvo ili ovisi
o naivnom sugovorniku s par poteza mišem
zakoračiš u nevinost i baljezgaš gluposti
pridajem ti pažnju, koristiš moje oči
nedopušteno zalaziš u moju intimu
kraljuješ na reljefu izblijedjela cvijeta
sad bih trebao biti zaljubljen u tebe
i nizati neočekivane stihove
iscrpio sam mentalne zalihe
škripućem u hodu i kapljem rđom
bilo bi dobro da me ugasiš
prsti ti postaju prozirni poput papira
imaš neonsko srce koje treperi na nepoznato
moje trenutno izbiva kod uličnih zabavljača
odmaknut obraz udubljen poput spužve
nakuplja li se kiša u tvojim jamicama dok se smiješ
kišu ne vole depresivne zgrade, onda im rastu umnjaci
ta stražnja vrata u mom sjedištu izbijaju prozore
kirurški se odstranjujemo iz sjećanja, prvo smo
odstranili glas i zanemarenu visinu
ljudi olako prepuštaju strast pločnicima
jednom, dok zaista ništa nije odvlačilo moju pažnju
na pločniku je nečija ruka obgrlila rasvjetni stup
nestvarno koliko jedna ruka može drhtati zbog očiju
sam pogled na nju učinio me još osamljenijim
htio sam opteretiti vrat tuđim rukama i nositi
vatru gorućih prstiju nepoznatih žlijezda
može li se zaboraviti voljeti, otpisati kao propalu robu
nagradiš se noćnim programom radija
i praviš se da plačeš zbog nečije distance
kad ulični trgovci smijeha pođu kućama
zatvoriš srce u pohabani kofer i nalijepiš marke
onda to emotivno čudo putuje bez pratnje
nalijepiš broj telefona i čekaš poštenog nalaznika
barem tako postajem putnik kroz neostvarene veze
samo, u toj svoj nepažnji muči me pitanje:
koliko izdrži srce u koferu?
Rab, 22.7.2011.
Nema komentara:
Objavi komentar