Jednaki

U rukama vulkan,

mesnata lava postaje moje more,

crveni se i krade moju boju,

možda izrastem u njegovoj silini,

pa kad otpuhnem snježnu kapu s vrhova,

promatrat ću svijet kako on promatra mene,

nedodirljivo i s visoka,

izjednačeni u pogledu,

imat ćemo oči pune pepela,

razbistrit će nas vjetar,

u zadnji čas progutat će nas noć,

svijet i ja imat ćemo bijes u rukama,

pomalo hladeći se

lava će okamenit našu prošlost,

zbijena u mojoj šaci guli zanoktice,

u kamenu ne cvjeta cvijeće,

postat ću polje kamenog mora,

jalova hrid veže barke za nas,

udaje se mjesečevo dijete,

dok ne izgubiš majčinsku skut,

zarobljen si u emocionalnom herbariju,

volio bih imati sjenu na licu,

pod sjenom manje sjaje oči,

vulkani su poput ormara,

u njemu su sigurne ruke od dodira,

ako se bojiš lave ne uzimaj ničije srce,

da ni ne znam ugasio sam svoje more,

izgubio sam crtu života i dobio stijenu,

sad će se i o mene razbijati sudbine,

postajem kameni grbavi kit,

prepoznaje li netko moje pjevanje

u moru ljudskih šumova,

ako me ulove harpunom slomit će zube,

vulkan je jači od mojih ruku,

ne želim ga imati a on i dalje traje,

zasipa me lavom i izjednačuje,

teško je biti jednak samome na vrhu,

čekam vlastitu erupciju,

srećom, sjena na licu čini me tajanstvenim,

u zamračenju ne moraš pokazivati hrabrost,

dovoljno je da pokažeš svoj mali vulkan,

i svijet će pomisliti da si dio njega,

gledano oči u oči to je potpuno nebitno,

ja ne gazim svijet a on želi pregaziti mene,

to je bit jednakosti, biti jednako pregažen,

čuvam svoj vulkan, grije ruke i uzvraća lavom…

Rab, 26.7.2011.