Tko se boji invalida još?

Okrenula je glavu i triput pljunula, ne ureklo ju. Gledala je u hrpu smeća nabacanu kraj ulaznih vrata čekajući da prođe tip u kolicima koji se borio s pločnikom, zidom i tijesno priljubljenim automobilima. Grad rijetko upoznaje svoju djecu u kolicima. Kad i netko izmili iz svog dobro čuvanog utočišta, pojave se nepregledne prepreke koje ometaju slobodno kretanje. Eto, i sam centar Zagreba, na jednoj strani Ilice napravi spust, na drugoj ga nema, prijelaz je prepun tramvajskih utora koje tetraplegičar ne može savladati. Dakle, za kretanje po Gradu nužna je pomoć druge osobe. Bakica je nastavila svoju šetnju prema dućanu sva sretna što je izbjegla ikakvo vizualno suočenje s ''osobom s invaliditetom'' (u daljnjem tekstu OSI).
S druge strane, paraplegičar je ostao zapiljen u automobil koji se tijesno parkirao uz njegov na mjestu označenom za OSI. Morat će čekati vlasnika, nema šanse da uđe, ili zvati policiju…a ljudi su toliko osorni da su spremni i ubiti za to prokleto žuto privilegirano mjesto, pa makar ne imali prava na parkiranje.
Nepokretnost. Oduzetost. Kolica. Društvo kao da ne dopušta potpunu inkluziju OSI-a. (Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca kojem pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti.)
Prije dvadeset godina u Zagrebu je bilo pokrenuto pitanje gradnje spinalnog centra. Mnogi OSI-i koji su bili tek ozlijeđeni tražili su vezu za slovenski spinalni centar SOČA koji je desetljećima bilježio uspjehe u rehabilitaciji i osamostaljenju invalida u kolicima. U njihovom centru tetraplegičari su bili samostalni poput paraplegičara. Rehabilitacija u Hrvatskoj padala je na sve niže grane.
Ostati nepokretan i završiti u kolicima najmanji je problem s kojima se nose osobe s ozlijeđenom leđnom moždinom. U tijelu osobe stvara se niz procesa koji će zauvijek promijeniti njihov dotadašnji način života. U tom trenutku života spinalni centar igra važnu ulogu u prihvaćanju sudbine, u rehabilitaciji i resocijalizaciji.
Kako prihvatiti spoznaju da od trenutka ozljede ovisiš o tuđoj pomoći? Većina njih će postati nesposobna za samostalan život. Suočit će se s problemom inkontinencije; koje će rješavati pomoću pelena, urinara ili kateterizacije. Opstipacija koju će morati rješavati čepićima, tabletama, čajevima. Spazam muskulature koja često dovodi do kontraktura.
U glavi osobe javljaju se mnogi kompleksi. Osjećaj degradacije i gubitka digniteta. Mnogi se zatvaraju u svoje sobe, ostaju u užem krugu obitelji, nepripremljeni za psihičko prihvaćanje svog fizičkog i fiziološkog stanja. Društvo smo koje se još uvijek u većini ne zna nositi s činjenicom da postoje OSI. Na Facebooku postoji grupa u kojoj su potresna svjedočanstva mnogih OSI-a. Mnogi su čuli za slučajeve gdje se osobe s invaliditetom izolira kao obiteljsku sramotu, zatvara u podrume, polijeva ''svetom vodom'' i slično.
Nedavna humanitarna akcija za pomoć u rehabilitaciji Sandre Paović, naše drage olimpijke, vrhunske sportašice, bacila je svjetlo na svu glupost i nepromišljenost politike u zdravstvu. Činjenica je da se sa svim novcem prikupljenim u raznoraznim humanitarnim akcijama i sufinanciranim rehabilitacijama od strane države do sada moglo skupiti dovoljno za izgradnju desetljećima potrebnog centra. Za takav projekt procijenjeno je da bi trebalo osigurati 40-tak milijuna kuna, dakle za trećinu manje nego što je lumenima iskipjelo u podravkinoj juhi. Imamo termalne izvore, potrebna nam je infrastruktura i osposobljavanje medicinskog osoblja, što se lako može učiniti dovođenjem ekipe stručnjaka na nekoliko mjeseci u svrhu predaje znanja. Interes i želja mnogih zdravstvenih djelatnika je velika, polažu se velike nade, no država kao takva, te Grad će radije ulupat novac u umjetni snijeg na Sljemenu. Ogorčenost OSI-a je sve veća. O problemima s kojima se suočavaju možete pročitati na stranicama http://www.paraplegia-hr.com/smf/ ili na Facebook grupi ''Svi smo mi Sandra, samo za nas NIKOGA NIJE BRIGA/Lice i naličje humanosti''.
Svjedoci smo sve većeg broja samoubojstava ratnih vojnih invalida. Posebice onih s ozljedom leđne moždine. Mnogi se odaju i alkoholu. Kad bi se pronašao interes da se pomogne tim ljudima u samom početku traume, ovakve crne brojke bile bi uvelike izbjegnute.
Zašto je spinalni centar nužan: zato što u njemu traumatizirana osoba dobiva svu potrebnu skrb uz stručan nadzor. Proces rehabilitacije je trenutan. Prije svega nailazite na sućutnost osoblja koje je dobro upućeno u problematiku. Dobivate psihološku pomoć, kojom vas se priprema za spoznaju situacije u kojoj se nalazite. Vraća vam se voljni moment za životom, vježbanjem, osamostaljenjem. Stručnjaci vas uče kako napraviti transfer u kolica, kako riješiti problem inkontinencije, kako se odjenuti, obući i opet živjeti. Uče vas da ste još uvijek seksualna bića koja imaju pravo voljeti i biti voljenima.
U Europskoj uniji osobe s teškim invaliditetom imaju osigurane uvijete za stanovanje, plaćaju im se osobni asistenti, dobivaju stalnu kućnu njegu.
Po novim standardima, svaki grad veći od 100.000 stanovnika morat će imati jedan takav centar, uz koji će biti i dom s posebnom namjenom za doživotnu skrb teških OSI-a o kojima nema tko brinuti. Kod nas se ta činjenica uporno prešućuje i marginalizira.
Nažalost, ljudi se još uvijek boje invalida. Za mnoge je invalidnost degenerativna promjena koja se dobiva rođenjem. Mnogi ni ne slute kako ih tanka nit dijeli od invaliditeta. Vožnja automobilom, neoprezni prelazak ceste, bicikl, skijanje, bordanje, branje trešanja na trulim granama, skok na glavu u vodu, sve su to prečice do trajnog invaliditeta.
10.lipnja, u podne, na Trgu bana Jelačića bit će prosvjedni skup OSI-a. Pridružite se. Zajedničko prisustvo, skretanje pozornosti na akutne probleme, te medijska popraćenost može dovesti do promijene svijesti u naših građana. Možda se u skorijoj budućnosti nećemo više trebati pitati:

''Tko se boji invalida još?!!!''


(ukoliko podržavate ovu inicijativu, podržite ju kopiranjem teksta na svom Facebook zidu, na Internet forumima, dajte joj mjesta u tiskanim medijima, osvrnite se na probleme, ili tek razmijenite koju riječ uz kavu, pridonijet ćete uvelike!)

Zagreb, 26.1.2010.