Posvuda razbacani
a ti neukrotiva
u simetriji svjetlosti
skupljaš čestice dana
pretapaš sekunde
u čelične zidove postojanja
nanovo se boreći
s jekom tirkiznog mora
obgrljene bršljanima
cvjetaju fasade u segmentu
pripijaš se stvarnosti
nadomak konačnoj istini
ne dopuštaš mi da lažem sebi
bolno si iskrena izdvajanjem
opasuju nas uspomene
ili sam samo ja pretežno u svemu
pucketa sol na zažarenom željezu
žigošeš me znakom ljetne čežnje
razbacuješ momente i uzimaš potrebno
onaj svrhoviti dio koji mi ne znači ništa
u galopu pod oklopom
zatvaraš medij moje pokretnosti
častiš me klicama razboritosti
i ne daš mi da letim iznad sebe
ne mogu gledati svoj odraz
zgrbljenu prostirku samoće
tražim više u bogatstvu suosjećanja
imam li pravo, imam li nas
zamjerit ćeš mi udarce o vrata
dojadit će ti žubor slapova
ti možeš otići na mjesta
što iznova oduševljavaju
a moje mjesto si ti
u prolazu magičnog portala
u poljupcu kiše i sunca
naoko nespojivo
dok topiš sekunde u neki novi zid
težim nedokučivom spoju
stamenoj stvarnosti iz nade
a sve je gorak badem
od kojeg divljaju vrtovi
zarobljene u bršljanu
fasade pjevaju sužanjsku pjesmu
onu što ih naučih noću
zarobljen tobom…
Zagreb, 20.1.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar