Odvodiš me
na zamućeno pristanište
s okusom mraza
na prešućenoj riječi
bez brodovlja
s maramicom u ruci
ispraćamo godinu
na svom proputovanju
nisam ni pogledao
je l' boja tvoje kose
krvari po zimskome kaputu
uz dugu sjenu nepovratnosti
pod ruku zgrbljeni
večer i snijeg šeću kroz nas
odvodiš me
od jutarnje bezbrižnosti
i kave kraj okićena bora
naslagana nostalgija
brižno pospremljena
kronološki uvezana
u kožne stranice
zajedničkih trenutaka
ne otvaraj napamet
život odveć razlistan
zaglađene stranice
ostavit će ti dojam
nesagledive tuge
a baš suprotno
uz vatru zajedničkog kamina
pucketala je sreća
blagdanski rijetko
posebna i snažna
brišući duge rečenice
nepovezanih zemaljskih raskoraka
grijala je i snažila
na pristaništu
bez putnika i kontrolora
s okusom mraza
kako i mora biti
s tvoje kose
liju se boje
snažeći sjene
za neke druge nas…
Zagreb, 6.1.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar