Hajde, pravi se da me tješiš
nekom nepoznatom pjesmom čuđenja
gdje još nisu uspavane ljute trave zaborava
pravi se da razgrćemo snijeg do koljena
i pjevamo balade gluhim zmijama
udalji me od zidina ne prelaznih
izdvoji na tanjuru s kojeg gutaš očima
stihove u kojima ostajemo pripijeni
poput svile na oznojenom tijelu
hajde, neka nas potroše razdaljine
smrve crvene prašine odustajanja
bit će lakše ako mi slažeš
da sam postojao u prijašnjem životu
sretan ribar, siromašan, pravedan
i da je nagrađen svaki tetovirani ožiljak
u mojoj sadašnjosti neispunjenoj tobom
hajde, okreni me zavezanih očiju
neka blijede cvjetovi ružmarina
u kojima prepoznajem naše plavičaste noći
izbezumi me kišnim koracima svitanja
možda ti je stalo da opet pokisnemo
natucanim riječima privlačnosti
osvježi se limunadom nemoćnosti
i zarij svoje prste u glineno srce
oblikuj me i pravi se da me tješiš
odsjajem prošlosti i zanimljivom temom
u kojoj odrastaju likovi iz bajki
hajde, ukrcaj nas u neki vlak
bez prtljage i povratne karte
i broji pragove dok ne usnem
na tvojim toplim grudima
pravi se da ti je stalo dok ne povjerujem
dok ne uskladim disanje s tvojim
i onda kad potpuno siguran
utrnem svijeću oko koje plešu anđeli
izvuci se neopazivo
i onako u mraku moje smirenosti
nestani tiho i nenametljivo
dok ću sanjati o nama
u nekim stihovima nepoznate glazbe
ti se pravi da tješiš
nekog drugog
nekog kao ja…
Zagreb, 24.1.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar