Kad me propuštaš
bezolovnim ništavilom
gelenderi plavog cvijeća
dostižu tvoju nebesku galeriju
opet si nestala
naviknuta na izbivanja
korakom unazad ne shvaćam
grizeš li još uvijek usnice
pred prizorom statične ljepote
oživljavaš li skulpture
u razvikane sjene neprocjenjivih silnika
ne diviš se zrnu
male četvrtaste ruke grabe
zrak pod teglom strahopoštovanja
crno ispireš crnilom
mi smo štenad
slijepo odani, vjerni
zašto doma svoga nemaš
ti priležnica tuge
skitnice nenadana
kojoj odraza nema
gdje je užitak
u majci gasnuti dušu
bez krivice
preskačeš moje naručje
štitiš me u vremenu
a dijelio bih sada
u zavodničkom pogledu tame
nepravedno kosiš
nedozrelo klasje
otpusti mi zapisane dane
i barem jednom budi nježna
kad uzimaš posljednji stih
iz preplašenih očiju
ne ostavljaj mi nadu
umotanu u bijele plahte
počivati želim prekriženih ruku
i svjetlost neka teče prstima
budi nježna kad otpisuješ ime
među šibljem žalosnih vrba
voda neka teče, hladna
da razbudi snena lica
vječitih spavača…
Zagreb, 17.1.2010.
Nema komentara:
Objavi komentar