Naslonjen na orahovu ljusku
ne mogu dohvatiti sunce
uz mene plivaju potočnice
zaustavljeno more
nemoćno traži putovnicu
dok obale izbrijavaju
riblju krljušt
na mom licu svjetlucaju
ljuske
nemoćno pod prozorom
strugotine snijega
razvijaju bijele zastave
prekasno, luke su
zatvorile vrata
jednom kad ugasiš srce
i iskuješ mač
kamen će ga čuvati
u svome ždrijelu
mislio sam potiho
naglas šutio
sad krunama hrane
dvorske lude
polako, dok sunce
zapinje na peti
vojničke čizme
more krijumčari
svoje tijelo
u moje zjenice...
Zagreb, 29.1.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar