Ne odvodi me u suha polja
gdje krijesnice pale travu
izgubio sam svijest
nad pučinom tmine
pogaženih ruku i
posađenih misli koje kopne
svi se zavjetuju na sreću
ona je poput švore u celibatu
grm kadulje u pustopoljini
traže se obnevidjeli
kleči dan na zrnu kukuruza
dotrajala potleušica čeka
na lastavice
zazidani vrabac postao
je grb pohlepnosti
izdvojeno, kao suvišak
paperje mladog orla
kad poleti čovjek
ptice ostaju u čudu
ne odvodi me u suha polja
još samo kaktusi
cvjetaju pustopoljnim suzama
otvori te prozore
zrak miriše na nemoć
a nemoć ne može nauditi
svjetlosti što dolazi...
Zagreb, 30.1.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar