Jedno je more spavalo u meni,
u jednoj svijeći voštane suze,
i zid se guši potopljen u sjeni,
još trpe grudi uspavane muze.
San se topi, nestaju modre plaže,
sklopljene vjeđe tihe budućnosti,
još se ruke kroz čisti eter traže,
dok svisnule su svake mogućnosti.
Puštam uzvišenu ljubav nek' ide,
tek samotne oči istinu vide,
a sonet je lahor njezine kose.
Rastrgan putnik trči u počasnom krugu,
na tamnom platnu neba skriva slugu,
mjesečeve sjene žudnju odnose.
Zagreb, 5.12.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar