Ljudi su ptice

Siromašno drvo rasprodaje list,
boje se stišću  na njegovu vratu,
kljun ptice njegov je začarani kist,
u prizemlju crvi, gospoda na katu.

I ptice su ljudi, pomisli stablo,
i ljudi su ptice što lete u vis,
srce je kuća, prozor je izgreblo,
jedno podne što čini životopis.

Maksimirska tišina ljude guta,
korak  pred korak moja sjeta luta,
zima je veo na gaženoj travi.

Poželim život da me nekud baci,
ljudi su ptice, a ne neki znaci,
sijeda se kosa sjaji na glavi.

Zagreb,                     15.12.2014.