Razlivena mjesečina, tek slutnja,
jezero srebri nebo što se tami,
vjetar je zaigrana skladna lutnja,
ponoćni sat još uzdahe nam mami.
Vriština se njiše na ruci noći,
moj nemir je slavuj što ljubav glasa,
bigliše vjerno dok u jutro kroči,
cvijet se rosom budi i talasa.
Zora me vuče u odbačeni san,
tek večeri jednom taj dodir je spran,
što vječnost gordu taknuti je htio.
Na poljima zvijezde suše krila,
daleko u krošnje jesen se skrila,
iz grudi svojih tad sam poletio.
Zagreb, 19.12.2014.
Nema komentara:
Objavi komentar